Nisu li krovovi "bolna točka" zgrada, iako je oduvijek potvrđivana fraza "najvažniji je krov nad glavom. U građevinskom je smislu malo što odvojeno od rješenja i stanja krova, tako da su i drugi zahvati na zgradi, npr. na fasadi ili nekim instalacijama, blisko povezani s krovovima. Prokišnjavanje krova ili slične neprilike nisu uvijek jedini razlog da krov bude u prvom planu.
Krov nije isto što i nadstrešnica za zaštitu od oborina, već je konstrukcijski i funkcionalno složena građevna cjelina, koja izgleda jednostavno samo na dječjim crtežima. Prema tipu i obliku, krov naglašava prepoznatljivost pojedine zgrade, ulice ili naselja, a ponekad i cijelog grada, bilo da se radi o dvostrešnim krovovima, krovovima na više voda, raznolikih i razvedenih kombinacija, šatorastim, mansardnim krovovima, mansardnim i krovnim prozorima, terasama, kupolama, zaobljenim krovištima, tornjićima, itd.

U Zagrebu se povijesni slojevi i njihova ljepota očituju i po krovovima: od gornjogradskih do donjogradskih, nastalih krajem 19. i početkom 20. stoljeća, te onih nastalih tridesetih godina. Zgrade su tada pretežno građene na način da se iznad tavanskog prostora prema ulici nalazio kosi krov, a prema dvorištu ravan krov, prvenstveno radi mogućnosti pranja i sušenja rublja izvan stana.
Manje obiteljske zgrade, kakve na primjer nalazimo na podsljemenskim obroncima, najčešće su u doba početaka "zagrebačke moderne" izvedene s ravnim krovovima.
Stilski dopadljiva, krovna se terasa često koristila kao ugodno mjesto za boravak.

Od pedesetih do osamdesetih godina, u vrijeme gradnje Novog Zagreba i mnogobrojnih naselja duž Zagreba, dominira ravni krov, kao odlika i prepoznatljivost nastavka moderne arhitekture i urbanizma.
U to se vrijeme mnoštvo nekadašnjih tavanskih i gospodarskih prostora u krovištima, pretvara u stanove. Probijaju se prozori, nadograđuju i pregrađuju krovišta, ali ne uvijek na stručan način, zbog neprimjerenih projekata, izvedbi, načina održavanja i postupanja.
Osamdesete i devedesete godine donose novu raznovrsnost u tipologiju krovova. Visinom i iskorištavanjem krovišta za više etaža, nastoji se postići nešto što prema urbanističkim uvjetina nije dopustivo; u krovove se unose lođe, nadovezuju se balkoni.

Pojedini ravni krovovi nadograđuju se kosim, jer se činilo da bi se na takav način jednostavnije i jeftinije postigla zaštita od oborina. Međutim, naknadno se pokazalo da je takav zahvat upitan jer se njime mijenja izgled zgrade, a znalo se dogoditi i da stubišta ostanu bez krovnog dnevnog svjetla.
Razvedeni kosi krovovi, koji se devedesetih izvode na velikim i manjim zgradama,ukoliko nisu dobro projektirani i izvedeni, povećavaju rizik nastanka šteta. Najčešće se štete događaju upravo na krovovima izgrađenim "na divlje", tj. bez prethodne provjere projekta i bez ovlaštenog nadzora.

Kada bi i postojala neka jednostavna formula za siguran i jeftin krov, sigurno je da se ne bi baš u svim slučajevima primjenjivalo takvo rješenje: grad bi postao unificiran, monoton i ukalupljen.

Istrošenost, zapuštenost, neprimjereni popravci (sanacije) i oštećenja uslijed djelovanja i kretanja ljudi po krovu, samo su dio razloga za preinake na krovovima.

Propisi i saznanja, protupožarna, sanitarna i ekološka (od problematičnog azbestnog pokrova do uspostave "zelenih krovova", rekonstrukcija strojarnica dizala, zabrane držanja zapaljivih tvari i predmeta koji ometaju prolaženje, odstranjivanje radioaktivnih gromobrana), pretpostavljaju ili zahtijevaju manje, a katkad i velike rekonstrukcije i zahvate na krovovima.

Na krovovima prigodno mjesto pronalaze i postave velikih reklamnih panoa, satelitske antene i antene za mobilnu telefoniju.

Na krovovima više nećemo naći (osim ako nisu odabrani kao ukrasi ili ako nisu pod zaštitom) one elemente koji su ih nekada krasili (vjetrokazi, ukrasni snjegobrani, datumi s godinom izgradnje zgrade, jarboli, skulpturalni elementi); danas su krovovi često pretijesni za nove elemente.

Svi zahvati postavljanja elemenata na krovovima moraju biti izvedeni kvalitetno, uz sudjelovanje stručnih službi Upravitelja i ovlaštenih stručnjaka.

Korištenje krovova u mnogome se promijenilo. U pravilu, iako ne uvijek i ne u svakom svom dijelu, krovovi su zajednički dijelovi i prostori zgrade, što znači da su, ako je to prostorno i tehnički moguće, pristupačni svim vlasnicima i korisnicima, koji su dužni taj zajednički prostor ne svojatati za privatne potrebe. Pristup i način korištenja prostora krova reguliran je Kućnim redom, a po potrebi i drugim dokumentima (o najmu, zakupu itd.).

Krov mora biti izveden na način da sa njega ne smije pasti ništa što bi moglo ugroziti prolaznike (uključujući snijeg i led) ili u stanove prodrijeti oborine.

Nakon stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, neće uvijek biti jednostavno izvršiti cjeloviti pregled krova i njegov popravak, ako je to potrebno. Bit će slučajeva da će se prolaziti kroz ili zauzimati neke privatne prostore. U tim će slučajevima Upravitelj morati postupiti temeljem svojih zakonskih prava i obveza.

Neispravna dizala predstavljaju veliki problem stanarima zagrebačkih višekatnica. U zgradama kojima upravlja Gradsko stambeno-komunalno gospodarstvo nalazi se 2100 dizala, od kojih čak 30 posto nije u skladu s propisima (jer nemaju sigurnosna kabinska vrata i adaptere ili nisu otporna na požar), a na ukupno 580 dizala trebalo bi izvršiti veći popravak ili rekonstrukciju.

Upravo je iz tog razloga GSKG prije dvije godine pokrenulo program usklađivanja dizala s propisima.

Do tada je neusklađeno s propisima bilo 60 posto dizala, a danas ih je 30 posto.

Prema tehničkim i tehnološkim normama, vijek trajanja dizala je 15 do 20 godina, a zagrebačka su dizala prosječno stara čak 35 godina.

Rekonstrukcije dizala veliki su popravci koji iziskuju znatna financijska sredstva i znače povećanje sredstava pričuve.

Postavljanje sigurnosnih vrata npr. stoji 0d 25 000 do 28 000 kuna, no ona se ne mogu ugraditi u stara dizala, često drvene konstrukcije, već se mora rekonstruirati cijelo dizalo. Nadalje, cijena rekonstrukcije cijelog dizala ne može biti niža od 150 000 kuna, a ugradnja potpuno novih stoji između 200 000 i 350 000 kuna.

Unatoč visokoj cijeni, rekonstrukcija ili ugradnja novog dizala, u pravilu su jeftiniji od održavanja "oldtimera" koji se često kvare, nema za njih dijelova ili su preskupi.

Sve je više i onih koji bi željeli ugraditi dizalo, jer ga nemaju. Za ugradnju dizala potrebna je, po Zakonu o vlasništvu, suglasnost svih suvlasnika stambene zgrade.

Postigne li se suglasnost, potrebno je naručiti projektnu dokumentaciju i ishoditi građevnu dozvolu. Ugradnja podrazumijeva pripremu okna, odnosno građevinske zahvate, a često i prilagođavanje električnih instalacija na koje će se moći priključiti dizalo kao novo trošilo.
 

za više informacija ..... (klikni na tekst)